Život i odabrana djela brazilske arhitektice Line Bo Bardi

Razmišljajući o egzotičnim tropima, nepreglednim prašumskim prostranstvima ili pjeskovitim obalama toplog oceana, teško je zamisliti drukčiju arhitekturu od arhetipa primitivne kolibe. U našem ustaljeno fokusiranom europskom obrazovanju poneki će tek povezati silovitu modernističku arhitekturu Oscara Niemeyera s krajolicima Brazilije. I tu priča staje. Imena, poput Coste, Reidyja, Burle Marxa ili Vilanove Artigasa potpuna su nepoznanica. O značajnim ostvarenjima vezanim uz ta imena da i ne govorimo. Stoga je nevjerojatnija spoznaja da je jedna žena u muškom arhitektonskom svijetu – unutar mačističkog brazilskog društva i prevrtljivog vojnog režima – izgradila kapitalno arhitektonsko djelo Latinske Amerike. Međutim, život neustrašive arhitektice ipak počinje na Starom kontinentu, i to u fašističkoj Italiji.

Achillina Bo rođena je u Rimu 1914. godine, gdje je diplomirala na arhitektonskom fakultetu La Sapienza 1940. godine. Kao nadarena studentica crtala je perspektivne prikaze u natječajnim radovima Marcella Piacentinija, poput projekta Trećeg Rima EUR’42. Nakon diplome uslijedila je selidba u Milano, gdje radi za Giò Pontija, direktora Milanskog trijenala i urednika časopisa Domus. Samo šest mjeseci nakon dolaska postaje urednicom Quaderni di Domus i ilustrira sve priloge. Iako je već započela vlastitu arhitektonsku praksu, zbog nedostatka posla nakon početka 2. svjetskog rata Lina Bo počinje isključivo raditi u novinarskoj profesiji. Piše i ilustrira za časopise poput Stila, Tempa, Grazije, Vetrine i l’Illustrazione Italiana o temama vezanim za arhitekturu i industrijski dizajn.

Tijekom bombardiranja Milana 1943. godine arhi­tek­tonski studio Line Bo biva uništen zajedno s glav­ninom njezinih crteža i maketa, uključujući i diplo­mu. Istodobno stan njezinih roditelja postaje tajno sastajalište talijanskih intelektualaca i umjet­nika uključenih u pokret antifašističkog otpora. Po završetku rata putuje Italijom kako bi pisala eseje o ratom opustošenim predjelima, te u Rimu s Brunom Zevijem osniva tjednik A Cultura della Vita.
 

Godine 1946. Lina Bo se udaje za Pietra Mariju Bardija, eminentnog talijanskog likovnog kritičara, te počinje koristiti i njegovo prezime. Kao sudionik IV. CIAM-a Bardi je plovio Patrasom uz Le Corbusiera, a u domovini je najpoznatiji bio po provokativnom pamfletu izložbe Izvještaj Mussoliniju o arhitekturi, u kojem je podržao pokret talijanskog racionalizma. Ubrzo nakon vjenčanja mladi bračni par emigrira u Latinsku Ameriku. Svoj boravak neplanirano produžuju u Rio de Janeiru, gdje upoznaju vodeće ličnosti kulturnog života Brazila kao što su Lúcio Costa, Oscar Niemeyer, Rocha Miranda, Burle Marx te Assis Chateaubriand. Od potonjeg Bardi dobiva ponudu za osnivanje i vođenje Muzeja umjetnosti u Brazilu. Upravo se radilo o instituciji čiji će arhitektonski projekt osmisliti i voditi Lina Bo Bardi.

No, krenimo redom.

Godine 1951. završila je Staklenu kuću, prvu u novom naselju Morumbi u São Paulu. Postupno je ogoljena kuća jasnih modernističkih kontura obrasla raslinjem karakterističnim za atlantsku prašumu. Bio je to prvi izgrađeni rad mlade arhitektice, ujedno i rezidencija bračnog para Bardi. Građevina djeluje kao da je podignuta na drvetu, na vitkim stupovima obojanim u zeleno čiji se obrisi gube u pozadini. Lagano čelično stubište, spuštajući se iz staklenog kubusa, jedva je dodirnulo tlo. U središtu tog transparentnog volumena nalazi se otvor kroz koji drvo prodire u kuću. Granica između unutrašnjeg i vanjskog prostora čini se neopipljivom. Nestaje u transparentnom staklenom filmu obrisa sveprisutne prirode. U fokusu arhitektičinog interesa upravo su dvoznačne, prijelazne značajke stakla u bliskom dodiru s bujnom vegetacijom. Je li svjesno uložen trud ne bi li se rezidencija ne samo kamuflirala već i učinila kao da nestaje? Ipak je koncepcija kuće, kao dematerijalizirajuće izložbene kutije, zahtijevala prilagodbu u ozidavanju privatne sfere uporabljujući tradicionalne tehnike građenja. Rezultat je kuća hibrid: polujavna – poluprivatna, polumoderna – polutradicionalna, poluležeća – polulebdeća. Kuća koja je krhka, neopipljiva, privremena, spremna pokazati se i nestati.

Sedam godina nakon Staklene kuće i na udaljenosti od samo nekoliko stotina metara Lina Bo Bardi gradi Kuću kristalna vrta, poznatu i pod imenom Kuća Valerije Cirell. Novije se ime referira na vrt s kristalnim stijenama koji su uredili zadnji vlasnici. Iako na prvi pogled u svojoj teškoj pojavnosti odudara od bestjelesnosti Staklene kuće, nastavlja na idejama mimikrije i privatnosti započetima u prvom arhitektičinom radu. Kuća je izgrađena tradicionalnim tehnikama gradnje, koristeći ciglene zidove i drvenu konstrukciju, izvana prekrivena oblucima i vegetacijom. Zidovi pročelja u detaljima su identični zidovima perivojnog uređenja Staklene kuće. Obrasli bršljanom pokazuju prirodnu srodnost s pročeljima prve kuće koja reflektiraju vegetacijske oblike iz neposredne blizine. Mimikrija poput živog organizma. Umjesto zraka ovdje je sveprožimajući element voda – kuća kao da je nikla iz bazena, oslonjena na trupce ispod drvene palube verande. Kuća kao hram – pokušaj postizanja ravnoteže između suprotnosti, ravnoteže prisutne u tzv. primitivnim kulturama, gdje su materijalni i duhovni svijet dio jedinstvenog, skladnog sustava. Lina Bo Bardi gajila je poseban interes za različite etničke kulture.
 

Zanimljivo je primijetiti da su interes arhitektice i njeni radovi potpuno suprotni masovnoj industrijalizaciji Brazila krajem 1950-ih godina. Lina Bo Bardi, privučena onome što će postati brazilska varijanta načela moderne arhitekture, krenula je još jedan korak dalje u potrazi za nacionalnom kulturnom istinom. U vrijeme inauguracije Brazilije kao manifestacije nacionalnog stila, kada su sve oči svjetske javnosti uprte u brazilsko arhitektonsko – urbanističko čudo, arhitektica kreće u antropološku potragu sjeveroistočnim sertãom, opustošenim i siromašnim podnebljem zemlje, tražeći naličje tog nacionalnog stila u popularnoj pučkoj kulturi običnih ljudi.

Ipak 1957. godine, hvatajući se u koštac s političkim strujanjima i industrijskim progresom vlastite države, Lina Bo Bardi započinje graditi svoje remekdjelo – Muzej moderne umjetnosti u São Paulu – MASP – dovršeno 1968. godine. Na križanju najveće gradske avenije Avenide Pauliste i parka Trianon nalazio se vidikovac koji je pripadao staroj vlastelinskoj obitelji. Parcela je bila donirana gradu uz uvjet da se nikakvom izgradnjom ne omete belvedere iz parka na grad. Sama je gradska uprava ambiciozno imala u planu podizanje javnih sanitarija na tom mjestu. Sve dok se jednim slučajnim posjetom Gradskoj skupštini samouvjereno nije umiješala Lina Bo Bardi postavši tako glavnim akterom u pregovaranjima i planiranju novog muzeja umjetnosti.

Uzimajući u obzir jedini zahtjev iz ugovora donacije, radikalno rješenje Line Bo Bardi organiziralo je muzej podijeljen na dva dijela – jedan podignut u zraku, a drugi poluukopan u vrtovima. Pogled je ostao netaknut ispod sedamdesetmetarskog raspona visine od osam metara. Muzej – levitirajuća kutija, 29 metara duga i 14 metara visoka – ovješen je o četiri masivna betonska stupa. Krovna pak konstrukcija visi o dvije prednapregnute betonske grede. Drugi kat, na kojem se nalazi pinakoteka, nošen je na dvjema centralnim gredama oslonjenima na konzolne istake masivnih stupova. Prvi kat, sadržavajući administrativne funkcije i prostor tekućih izložbi, ovješen je kablovima o podnu konstrukciju drugog kata. Na taj način je čitav muzej oslobođen bilo kakve dodatne konstrukcije. Izbjegnuto je postojanje stupova kako na pročeljima, tako i u interijeru. Umjetnička djela – slike – lebde u fluidnoj kutiji svjetla.

Smjelu arhitekturu pratio je i specifičan stalni postav zbirke slikarstva, otpočetka izazivajući polemike. Lina Bo Bardi nastavlja s eksperimentiranjem prijelaznih karakteristika stakla u vidu transparentnosti i refleksije u rješenju postava. Gola staklena ploha, usidrena u sirovi betonski postament, nosi umjetnički rad. Radikalnost u odstupanju od konvencionalnog muzejskog načina prezentiranja očituje se u nepostojanju neutralne bijele pozadine i koncentraciji na pojedini izložak. Suprotno tome, Lina Bo Bardi stvara svjetlosni kaleidoskop slika u kojem svako pojedino umjetničko djelo transcendira pojmove autorstva te pripadnosti određenoj kulturi ili stilskom razdoblju. Posjetitelj sam upravlja doživljajem kontrolirajući vlastitu percepciju. Odluka je samo njegova hoće li se zaustaviti koncentriranim pogledom na Matisseu u prvome planu ili baciti oko na Rembrandtov autoportret u pozadini. Neobično, rezultat ovakve prezentacije umjetničkih djela slobodnog prostornog i kronološkog slijeda bila je kreacija koherentne i homogene zbirke u svojoj različitosti!
 

Nerazumijevanje i uništenje originalnog postava prema suvremenim muzeološkim zahtjevima čini se iz današnje perspektive kao očekivani slijed zlosretne kobi tog posebnog, na svoj način abnormalnog postava. Uslijedilo je zatvaranje kristaličnog kubusa i usitnjavanje zračnog prostora pinakoteke u labirintski niz bijelih pregrada, sve s izlikom stvaranja adekvatnog okružja za percipiranje i razumijevanje umjetnosti. Baš kao u nebrojenim, bezimenim muzejskim prostorima bilo gdje u svijetu.

Muzej moderne umjetnosti São Paulo, MASP, sadrži upravo misao o novom socijalnom aspektu, otvaranju prema neinformiranim, neprosvijećenim masama. Cilj je bio stvoriti atmosferu spremnosti posjetitelja za razumijevanje djela umjetnosti, a ne stanje začudnosti arhitektonskom ekstravagancijom u mjerilu velikog raspona. Stvorena je arhitektura koja komunicira monumentalnošću, racionalnošću, zagovarajući kolektivni dignitet. Jednostavna i ogoljena od svih suvišnih detalja, informacija. Reducirana, prošupljena i u vlastitom volumenu. I upravo je ta praznina belvederea najarhitektoničniji element muzejskog kompleksa. Njezina uloga je gradotvorbena. U metropoli poput São Paula, u neboderskoj gustoći kilometarske Avenide Pauliste jedino je gradsko utočište javnog karaktera koje može okućiti otvorene programe poput koncerata, neplaniranog gostovanja cirkusa ili redovitih mirnih demonstracija građana.

U postindustrijskom bloku najindustrijaliziranijeg brazilskog grada São Paula je Lina Bo Bardi 1977. godine pozvana osmisliti novi sportski centar, ujedno i centar za slobodno vrijeme – tvornicu SESC Pompéia. Izvedba projekta, za vrijeme koje je i cijeli tim radio in situ, trajala je devet godina. Iako je sudbina tvornice mogla biti rušenje, što se dogodilo mnogim sličnim građevinama u susjedstvu, arhitektica je odlučila suprotno – sačuvati je na subverzivan način. Povijesna memorija kompleksa kao mjesta teškog rada, neugode i represije ukinuta je, zamijenjena lepršavim idejama slobode, imaginacije i libida. Savršen grafički izričaj te ideje predstavlja znak koji je Lina Bo Bardi dizajnirala za kompleks – dimnjak koji ispušta cvijeće.

Sačuvana skladišta, očaravajuća u tragovima patine povijesti i maniri racionalne europske industrijske arhitekture, čine okosnicu projekta. Postojeća unu­trašnja ulica očuvana je kao kralježnica kompleksa, a prostori skladišta pretvoreni su u društvene zone – veliki izložbeni prostor, restoran, knjižnicu i čitaonicu, te umjetničko-zanatske radionice. Stvorena je prostorna otvorenost, protočnost ispod sveobuhvatne drvene krovne konstrukcije pokrivene ciglenim i staklenim crijepom. Intimniji prostori za čitanje građeni su od betona i uzdignuti na mezaninsku etažu. U prostoru ostavljenom između dva tvornička shed modula smješteno je eksperimentalno kazalište s nasuprotnim dvostranim gledalištem i centralnom scenom.

Preostali dio zemljišta, gdje su trebale biti izgrađene sportske građevine, bio je ograničen na dvije male parcele, te podijeljen odvodnim kanalom u non edificandi zoni. Ingeniozno rješenje arhitektice uobličeno je podizanjem odvojenih vertikalnih volu­mena. Prostor između njih zamišljen je kao drvena paluba – sunčalište, koje s desna cijelom duljinom prati vodopad – kolektivno otvoreno tuširalište. To je prostor spajanja i odvajanja, ostavljen izvan pro­porcijskih odnosa spram novih volumena. Ekspresivni mostovi preko postojećeg kanala povezuju dva me­đusobno disonantna bloka. Širi, jednostavan kubični volumen sadrži bazen i četiri dvoetažne sportske dvo­rane superponirane jedna drugoj. Njegova iz­nimnost leži u neočekivano snažnim prozorskim otvorima nalik pećinskim rupama, gotovo iščupanim iz betonske mase. Otvori su goli, bez stakla; samo ih drvena rešetka prekriva osiguravajući konstantnu prirodnu poprečnu ventilaciju. Uži volumen, s na­gla­šenim požarnim stubištem na pročelju, koristi se za ostatak programa, vertikalnu komunikaciju i prostorije svlačionica. Blokovi su međusobno ovisni, komplementarni – za ulazak u sportske dvorane potrebno je prijeći mostove. Cilindrični vodotoranj, kao treći element kompozicije, nadvisuje oba vo­lu­mena i upotpunjuje željeni industrijski dojam cijelog kompleksa aludirajući na srušeni tvornički dimnjak. Tri izolirana betonska bloka simboliziraju čvrstoću utvrde – citadele, kako bi se izrazila Lina Bo Bardi, mje­sta obrane grada i mjesta napada. Kako je sa­ma arhitektica objasnila, željela je da tvornica SESC Pompéia bude ružnija od Muzeja moderne umjetnosti!

Kompleks tvornice SESC Pompéia označava prizna­nje slobodarskom duhu i odbijanje uobičajenih ogra­ničenja školovanog arhitekta. Razumjeti rad Line Bo Bardi znači razumjeti širinu pojmova od sofisticiranosti, erudicije do svakodnevne i pučke, popularne kulture spojenih na vrlo osobit način snažne eklektične senzibilnosti. U njezinu radu čitaju se jasni stvaralački uvjeti: beskompromisna obrana modernizma, ozbiljno i strastveno istraživanje same biti brazilske pučke kulture, arhitektura neopterećena bilo kakvim for­ma­lizmom, radikalna humanistička borba, te točke kon­tekstualizacije arhitekture i reintegracija koris­nika s vlastitom kulturom.

Odlukom postavljanja vlastitog studija in situ Lina Bo Bardi produžuje arhitektonsku praksu u aproprijaciju prostora, s revolucionarnim konotacijama u socijal­nom, humanističkom aspektu i samom dizajnu. Odbijajući biti predstavljena tehničkim izvedbenim nacrtima, arhitektica i njezin tim bivaju uključeni u svakodnevicu i rad na gradilištu, rješavajući problematične detalje kako se pojavljuju, uvijek u suradnji s inženjerima i radnicima. Njezin je način komuniciranja crtanje vrlo kolorističkih skica, jed­nako snažnih poput njezinih konstruktivnih gesti. Glavna je ideja uvijek prikazana kompozicijom općeg crteža, mjera, detalja i kratkog koncepcijskog objaš­njenja. Sama je skica misaona vježba.

Lina Bo Bardi intenzivno je aktivna na svim poljima kulturne produkcije sudjelujući u raznim kazališnim, filmskim, umjetničkim i arhitektonskim projektima u Brazilu i inozemstvu sve do 1990-ih godina. Osim arhitektonskog stvaralaštva treba naglasiti njezin rad uspješne dizajnerice namještaja i nakita, umjetnice, scenografkinje i kostimografkinje, te organizatorice i kustosice mnogih izložbi. Ova uistinu energična žena, izjavivši jednom kako želi raditi do samoga kraja, ostvarila je svoj san. Umire u Staklenoj kući 1992. godine ostavivši za sobom nedovršene projekte za novu zgradu Gradske vijećnice u São Paulu i kulturni centar u Vera Cruzu.

Zahvaljujemo Institutu Lina Bo e P. M. Bardi, São Paulo, Brazil na ustupljenim fotografijama.